Navršilo se 20 godina od ubistva osnivača i glavnog urednika lista Dan Duška Jovanovića, a tužba protiv države Crne Gore zbog nedjelotvorne istrage jedini je izvjestan ishod zločina izvršenog 27. maja 2004.
Za porodicu Duška Jovanovića, jedina preostala utjeha može biti zadovoljenje pravde. “Za mene, mog brata Miška, našu majku, našu porodicu, zadovoljenje pravde će biti otkrivanje istine i procesuiranje počinilaca i nalogodavaca. Ukoliko ova država ne smogne hrabrosti za to, potražićemo pravdu van njenih granica”, kaže Duškova sestra Danijela Pavićević.
Direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević smatra da je prvi korak na tom putu obraćanje Ustavnom sudu: “ Od kako je Sud u Strazburu utvrdio da je ustavna žalba u Crnoj Gori djelotvoran pravni lijek, neophodno je obratiti se prvo Ustavnom sudu“.
U presudama Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Crne Gore, kao dokazi da neka istraga nije bila djelotvorna navodi se da ona nije zadovoljila standarde hitnosti, temeljitosti i nezavisnosti, i nije dovela do identifikacije i kažnjavanja počinilaca. Sve to imamo u slučaju istrage ubistva Duška Jovanovića. Na to ukazuju i izvještaji HRA i Komisije za praćenje istraga napada na novinare.
I najnovije informacije iz Višeg državnog tužilaštva u Podgorici ne ukazuju na pomake. Rukovoditeljka i portparolka Lepa Medenica navodi da je predmet tog tužilaštva “preotvoren” 26. aprila prošle godine. „Do sada preduzete mjere i radnje nisu dale rezultate koji bi bili od značaja za utvrđivanje identiteta ostalih saizvršilaca ovog krivičnog djela“, zaključila je Medenica uz konstataciju „da će preduzeti i druge aktivnosti, mjere i radnje u cilju potpunog rasvjetljavanja predmetnog krivičnog djela...“.
Zbog ubistva Duška Jovanovića pravosnažno je, kao saučesnik, osuđen samo Damir Mandić, na 19 godina zatvora. On će kaznu odslužiti sredinom naredne godine. Ostale egzekutore, pomagače, naručioce ubistva i njihove motive istraga nije otkrila i procesuirala.
Danijela Pavićević ukazuje na niz propusta istrage od prvih momenata nakon zločina: “Nije obezbijeđeno lice mjesta, blokada grada naređena je tek nekoliko sati nakon atentata, potom je preko radio veze promijenjen model vozila koje se potražuje. Zašto je naredba promijenjena i po čijem nalogu? BMW, koji je viđen na mjestu zločina, pušten je da nesmetano prođe sa izvršiocima i napusti grad onog momenta kad se počeo potraživati crni golf…«
Konfuzija, ili nešto mnogo ozbiljnije, nastavljeno je i nakon privođenja Damira Mandića. Tadašnji načelnik podgoričke policije Milan Vujanović je, 17 godina nakon ubistva, javno je optužio tadašnju VDT Vesnu Medenicu za opstrukciju. Ona je, tvrdio je Vujanović, od početka znala za službenu zabilješku sa priznanjem Mandića, ali nije reagovala i odmah uputila tužioca u CB Podgorica. "Po zakonu smo imali mogućnost da uzmemo kvalitetnu izjavu, koja bi bila dokaz u krivičnom postupku, a uslov za to je da tu izjavu uzme državni tužilac, uz prisustvo službenog lica iz policije i advokata osumnjičenog. To se nije desilo iz razloga što su nadležni tužioci došli 13 sati poslije poziva…”, rekao je Vujanović za Mrežu za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – LUPA. A dok su tužioci došli - Mandić je začutao.
Odgovrajući na optužbe Medenica je na TV Vijesti rekla da te večeri nije bila dežurni tužilac. “U tom predmetu viši tužilac je bio sada pokojni Novak Ražnatović, zaduženi tužilac Ljilja Klikovac,” navela je. O svemu tome, ona je svjedočila prošle godine, kada je ponovo otvorena istraga.
Uglavnom, zabilješka sačinjena u CB Podgorica 5. juna 2004. godine ostala je neupotrebljiva. A u njoj je Mandić opisao izvršenje ubistva, te navodne uloge Vuka Vulevića i Muše Osmanagića (ubijen 2014.). Vulević je privođen i za druga teška krivična djela (ubistvo Slavoljuba Šćekića) ali nije procesuiran.
Ni od svjedoka ubistva nije bilo koristi. Tako je bivši ministar kulture, potom i ambasador u Srbiji, Branimir Mićunović čiji je automobil prošao ulicom pored redakcije Dana u trenutku likvidacije, na sudu tvrdio da ništa nije video jer je čitao novine. Ubistvo se, podsjetimo, desilo neposredno prije ponoći. Ni njegov vozač, kao ni saputnik u autu takođe ništa nijesu vidjeli.
U Izvještaju HRA iz maja 2016, Pitanja bez odgovora, navodi se da su “prije atentata, Dan tužili crnogorski premijer, predsjednik, savjetnik predsjednika države za bezbjednost, šef Službe državne bezbjednosti (SDB), kao i biznismeni bliski Vladi i premijeru. Jovanoviću je više puta prijećeno, a fizički je napadnut 2000. godine. Nisu otkriveni počinioci ni napada ni prijetnji... Jovanović je anonimno obavješten da su ga fizički napali pripadnici specijalne policijske jedinice SAJ. Jedina osoba koja je osuđena zbog učešća u ubistvu bila je, po sopstvenim tvrdnjama, saradnik crnogorske policije… Ovakav kontekst ubistva Jovanovića koji je imao tipične osobine tzv. državnog neprijatelja, pored propusta u istrazi koji nisu uvjerljivo objašnjeni ni istraženi, upućuje na zaključak da nije bilo političke volje da se ovo ubistvo do kraja rasvijetli.”
Jedan od tekstova iz arhive lista, koji su objavljivani o švercu duvana i istrazi, Izvor: Danijela Pavićević
Mnogi su očekivali da bi smjena DPS vlasti 2020. mogla pokrenuto istragu sa mrtve tačke.
“Operativni podaci, policijske konstrukcije u smislu traženja motiva zločina upućuju na zaključak da je iza toga stajala duvanska mafija. To onda upućuje na državnu politiku tog vremena”, kaže nam doskorašnji premijer Dritan Abazović, pozivajući se na podatke koji su razmijenjeni na sjednicama Vijeća za nacionalnu bezbjednost i Biroa za oprativnu koordinaciju bezbjednosnih službi. Tokom njegovog mandata na čelu Vijeća, ubistvo urednika Dana stavljeno je u vrh dnevnog reda, ali tužilaštvo i dalje tapka u mijestu.
U julu prošle godine, tadašnji premijer uputio je pismo državnom sekretaru SAD Entoniju Blinkenu, u kojem traži pomoć američkog FBI u rasvetljavanju ubistva urednika Dana. “Obratili smo se zvanično, tokom boravka u SAD u septembru 2023. pričali smo s njima i oni su iskazali spremnost da pomognu. Nakon toga se u Crnoj Gori promijenila vlada, pa neka oni nastave taj posao ako misle da treba. Ja sam uvjeren da je rješavanje ubistva Duška Jovanovića prioritet svih prioriteta, jer je to najveći teg kojeg nosimo kada je u pitanju pravda u Crnoj Gori”, rekao nam je Abazović, navodeći da odgovor FBI dok je on bio na čelu vlade nije došao.
"Najveći teg kojeg nosimo kada je u pitanju pravda":Abazović, Foto: Facebook, profil Abazovića
Na pitanje da li je bilo naknadnih upita putem međunarodne pravne saradnje Ministarstvo pravde nije odgovorilo, kao ni Državno tužilaštvo. Iz Ambasade SAD su nam saopštili da ne komentarišu istrage i uputili nas na FBI.
U međuvremenu je Komisija za praćenje istraga napada na novinare predložila raspisivanje nagrade od makar million eura za informaciju o ubicama, kao i amnestiju za one koji znaju nešto o zločinu. Vlada tek treba da se izjasni o tom prijedlogu. Prema najavama, on bi mogao biti usvojen, makar u dijelu raspisivanja novčane nagrade.
Uporedo, bilo bi važno da se forenzički dokazi prikupljeni sa oružja i automobila redovno analiziraju i upoređuju sa ažuriranim bazama podataka uz, eventualne, nove forenzičke metode. Podsjetimo, u dokazima se nalaze biološki tragovi jedne do sada neidentifikovane osobe čiji se DNK tada nije nalazio u bazi podataka policije. Moguće da je tada anonimni zločinac, u međuvremenu, registrovan zbog nekog drugog djela.
SDT se do sada nije bavilo ovom istragom, iako se ubistvo Duška Jovanovića po mnogim elementima, koje propisuje krivičnoi zakonodavstvo, može podvesti pod krivična djela iz njihove nadležnosti. Odluka da se to promijeni signalizirala bi da država nije odustala.
"Prolazi me jeza od ove tišine"
“Neko vrijeme prije ubistva, Duško se spremao za povratak u politiku, a s obziron da je bio konstantno praćen i prisluškivan, tadašnja Služba DB je to dobro znala”, kazala nam je njegova sestra Danijela Pavićević obrazlažući zašto bi tim angažmanom postao “najveća prijetnja tada neprikosnovenom (Milu) Đukanoviću”.
Pavićević nastavlja o švercu, odnosno, kako su tadašnje vlasti tumačile tranzitu: “Podsjećam javnost da je Duško obavljao funkciju direktora Direkcije javnih prihoda i finasijske policije. Prilikom jedne zapljene kamiona švercovane robe, Đukanović ga je pozvao da dođe u njegov kabinet gdje je od njega zatražio da propusti kamione i izda dozvolu sa svojim potpisom za njihov prolaz. Naravno odbio je, a radi jasnije slike o kolikom novcu se radilo, vrijednost jednog šlepera švercovane robe tada je bila ravna vrijednosti prosječne kuće.
Iz toga se može zaključiti da je Duško bio jedan od ključnih svjedoka, prije svega protiv Đukanovića, a sigurno i protiv ostalih koji su bili na italijanskoj optužnici. Duško je dobio poziv da pred tim sudom svjedoči o svojim saznanjima vezanim za šverc preko crnogorske granice nakon 1990. godine i namjeravao je da pruži sva saznanja o tome, a ona nisu bila mala.”
Danijela Pavićević prenosi šta se neposredno prije ubistva Jovanovića, desilo njenom bratu: “Godinama je dobijao prijetnje, nekad veće, nekad manje i nije to držao u tajnosti, ni od nas. Prijetnje su u njemu budile još veću odlučnost da nastavi sa borbom koju je vodio za pravednije društvo. Sjećam se kako se, u razgovoru sa saradnicom, kome sam i ja prisustovala, čudio tišini nekih 10-tak dana prije ubistva. Tišina je bila u smislu odsustva prijetnji. Tada je rekao: " Prolazi me jeza od ove tišine ".
"Spremao se za politiku": Danijela Pavićević, Foto:Skupština Crne Gore
VDT: Odluke na osnovu dokaza
“U skladu sa obavezujućim Uputstvom VDT za postupanje u slučajevima prijetnji i nasilja nad novinarima, ubistva novinara i napada na imovinu medija, rukovodioci državnih tužilaštava dužni su da, nakon dostavljanja izvještaja o radu Komisije za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama slučajeva prijetnji i nasilja nad novinarima, ubistava novinara i napada na imovinu medija, u roku od sedam dana, VDT-u dostave komentare na preporuke Komisije”, kaže se u pisanom odgovoru na pitanja upućena VDT Miloradu Markoviću.
Na podsjećanje na njegovu nedavnu izjavu da je "disciplinska odgovornost tužioca pitanje od javnog interesa " i pitanje o propustima u istrazi ubistva Duška Jovanovića, u odgovoru se navodi:” VDT ostaje pri stavu koji ste citirali. Istovremeno ističemo da se VDT neće upuštati u komentarisanje bilo čijih izjava koje se odnose na bilo koji predmet, već će nastaviti da odluke, pa i one koje se odnose eventualno na pokretanje disciplinskog postupka, donosi isključivo na osnovu dokaza i zakonskih propisa”.
Nezavisni ekspert bi otkrio i ometanje istrage
Ne doprinosi borbi za pravdu unaprijed odbaciti korist od inostranog stručnjaka za istragu atentata, kao i olako zaključiti da dokaza više nema“, kaže Tea Gorjanc-Prelević:
„Na osnovu zaključaka Tužilačkog savjeta nije jasno ni da su izvedene neke osnovne istražne radnje koje smo predlagali, pa je logično da se neko stručan za vođenje takvih istraga, i pritom nepristrasan, u to uključi.
Posle godina praćenja rada tužilaštva u oblasti ratnih zločina, ubistava, torture i napada na novinare, očigledno je da tužioci nemaju neophodna znanja za vođenje istraga i usmjeravanje policije i da pri tome nisu bili nezavisni. Naravno, ne isključujem mogućnost da su u ovom slučaju bili i korumpirani.
Mislim da bi kvalitetna nezavisna analiza istrage bila itekako korisna za rasvjetljavanje ovog ubistva ali i za utvrđivanje krivične odgovornosti za zloupotrebu službenog položaja ili druga krivična djela onih koji su ometali istragu."
Akteri
Damira Mandića je 12 godina nakon zločina, u aprilu 2016. osudilo vijeće sutknje Višeg suda u Podgorici Vesne Moštrokol za teško ubistvo. To je bila treća i konačna, pravosnažna presuda. Najprije ga je vijeće sudije Radovana Mandića 2006. oslobodilo, a kada je presuda ukinuta na Apelacionom sudu, vijeće sudije Lazara Akovića ga je 2009. osudilo na 30 godina. Ali i to je palo na višim instancama, a obojica sudija su u međuvremenu prešli u advokate.
A oni nisu jedini, koji više nijesu aktivni svjedoci tragičnog događaja. Jedan od osumnjičenih, za koga nikada nijesu probavljeni dokazi iako je po operativnim podacima bio vođa jednog klana, Armin Muša Osmanagić ubijen je u septembru 2014.
Tadašnji rukovodilac Višeg tužištva u Podgorici, koje je bilo nadležno za istragu, Novak Ražnatović preminuo je. On je nedugo nakon zločina napustio Tužilaštvo i prešao u advokaturu i to tokom mandata Vesne Medenice na čelu Vrhovnog tužilaštva.
Za takvu odluku nezvanično su navođeni različiti razlozi, ali nije pominjana odgovornost za propust koji je napravio kada se nije pojavio na saslušanju Damira Mandića u Centru bezbjednosti Podgorica, a zbog čega njegovo priznanje zločina i ukazivanje na saučesnike nikada nije bilo zakonski dokaz (“službena zabilješka”).
U Advokatsku komoru se upisao i tadašnji nadležni istražni sudija Višeg suda Radomir Ivanović, dok je šef javne bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Mićo Orlandić preminuo.
Ministar unutrašnjih poslova, u vrijeme ubistva, Dragan Đurović je Vladu i Skupštinu zamijenio Agencijom za civilno vazduhoplovstvo odakle je penzionisan, kao i prva postupajuća tužiteljka Ljiljana Klikovac, načelnici i šefi u CB Podgorica Milan Vujanović…
U penziji je i bivši pomoćnik ministra, rukovodilac službe državne bezbjednosti, Duško Marković, koji je kao i Đurović bio visoki kadar Demokratska partije socijalista (DPS). Protiv njega je bivši predsjednik Komisije za praćenje istraga napada na novinare Nikola Marković podnosio krivičnu prijavu jer je smatrao da je tokom istrage kao rukovodioc službe državne bezbjednosti “prećutao činjenice da je bezbjednost Jovanovića bila ugrožena prije nego je ubijen”.
Tužilaštvo je prijavu odbacilo, a Duško Markoviće je kasnije rekao da je on o prijetnjama obavjestio tadašnjeg ministra Andriju Jovićevića. Rekao je i da osjeća ličnu odgovornost za nerješeno ubistvo i izrazio očekivanje da će Tužilaštvo uraditi svoj posao.
Milan Vujanović je progovorio o propustima u istrazi tek iz penzije, a bivši direktor Uprave policije Veselin Veljović tokom posljednjeg mandata. Veljoviću se sada sudi zbog sumnje da je zloupotrebio službeni položaj u korist kriminalne organizacije koja se bavila švercom duvana.
Za zloupotebu službenog položaja zbog šverca cigareta optužen je još jedan bivši director policije, Slavko Stojanović.
U Izvještaju HRA od 27.maja 2016. “Nerasvijetljeno ubistvo direktora i glavnog urednika dnevnog lista Dan Duška Jovanovića – pitanja bez odgovora”, HRA podsjeća da je Damir Mandić u izjavi istražnom sudiji Radomiru Ivanoviću priznao da je od MUP-a dobijao oružje: "Ja ne mogu, a i neću da poričem, da sam dobijao automatsko oružje i to sa kundakom, metalnim, koji se sklapa. To sam oružje dobijao od MUP-a. Neke od pušaka sam davao ljudima za koje mi je iz policije rečeno da im dam. Rečeno mi je: Daj drugovima da nas bude više," kazao je Mandić a što je pročitano i tokom sudskog postupka pred Višim sudom.
Nema javno dostupnih informacija da je Tužilaštvo istraživalo Mandićevu tvrdnju.
Istraga koja traje
Zvaničnici DPS-a u više navrata su negirali bilo kakvu povezanost sa ubistvom, a doskorašnji i višedecenijski lider Milo Đukanović prebacio je odgovornost na bivšeg predsjednika zajedničke države sa Srbijom (SRJ) Vojislava Koštunicu.
“I političkim i građanskim angažmanom pokušao sam da dam doprinos rasvjetljavanju ovog slučaja. I tužilaštvo i sudstvo su imali maksimalnu podršku izvršne vlasti… U brojnim prilikama sam saopštio da motiv ovog ubistva treba sagledati u cilju destabilizacije i destrukcije Crne Gore. Po mom mišljenju, nalogodavca treba tražiti na adresi koja je list najbrutalnije zloupotrebljavala protiv Crne Gore i za života Jovanovića i nakon njegovog ubistva”, kazao je on u Skupštini aprila 2017. odbacijući prozivke opozicije, tvrdnjom da se ne smatra odgovornim za zločin.
Rekao je i da ubistva novinara nisu posljedica kriminalnih obračuna, već imaju političku pozadinu…
On nikada nije pozvan da da izjavu Tužilaštvu, a kasnije je pojasnio da je njegova izjava o zločinu bila politički stav.
U Crnoj Gori Đukanović, kao ni većina onih koji su davali lažne iskaze o ovom ili nekom drugom zločinu, nikada nisu procesuirani iako je to krivično djelo.
Autori: Zoran RADULOVIĆ, Mila RADULOVIĆ
Tekst je dio projekta „Efektivna prevencija i zaštita novinara u Crnoj Gori“ koji sprovode Društvo profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG), Udruženje za odgovorni i održivi razvoj (UZOR) i Hanns Seidel fondacija uz finansijsku podršku Evropske unije i kofinansiranje Ministarstva javne uprave. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije, Ministarstva javne uprave i partnera.
