Podgoričanka Ljiljana Dragićević priznala je, u prostorijama Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), u septembru 2020. godine, da je bila dio kriminalne organizacije koju je formirao odbjegli biznismen Duško Knežević.
Sa specijalnom tužiteljkom Sanjom Jovićević sklopila je sporazum o priznanju krivice kojim je za članstvo u kriminalnoj organizaciji osuđena na tri mjeseca zatvora, mada je za to krivično djelo propisana kazna od jedne do osam godina.
I za produženo krivično djelo pranje novca putem pomaganja osuđena je na tri mjeseca, iako je propisana kazna od jedne do deset godina, a za krivično djelo utaja poreza i doprinosa putem pomaganja takođe na tri mjeseca zatvora (propisana kazna od jedne do osam godina). Dogovoreno je da joj, uz novčanu kaznu, bude izrečena jedinstvena kazna od šest mjeseci kućnog zatvora, koja je bila manja od minimalne za svako od tri krivična djela za koja je osuđena.
Ovo je jedan od 120 dostupnih sporazuma o priznanju krivice sklopljenih između SDT i učinilaca najtežih krivičnih djela. Međutim, analizirajući kazne dogovorene sporazumima, stiče se utisak da su u pitanju trivijalna djela, a ne ona iz nadležnosti SDT-a, poput stvaranja kriminalne organizacije, krijumčarenja ljudi i opojnih droga, pranje novca, zloupotrebe službenog položaja.
Sporazumi o priznanju krivice koji su dostupni javnosti ne odstupaju u pogledu blage kaznene politike. Ona se, uz blage zatvorske kazne, pa čak i uslovne osude, najčešće svodi na novčanu kaznu, oduzimanje nelegalno stečene imovinske koristi i uplatu novca u humanitarne svrhe.
Tako je turski državljanin Ejup Guler u maju 2021. godine sklopio sporazum o priznanju krivice sa SDT za dva krivična djela, stvaranje kriminalne organizacije i nedozvoljen prelaz državne granice i krijumčarenje ljudi. Iako je za pripadnika kriminalne organizacije zaprijećena kazna od jedne do osam godina, specijalna tužiteljka Sanja Jovićević se dogovorila sa okrivljenim da bude osuđen na šest mjeseci. Guler je i za krivično djelo krijumčarenje ljudi dogovorio kaznu od devet mjeseci, mada je zaprijećena kazna od jedne do deset godina. Konačno, osuđen je na jedinstvenu kaznu od godinu i dva mjeseca zatvora. Sa identičnim kaznama ispod zakonskog minimuma prošao je i njegov saučesnik Jildiz Ramadan.
Treći član grupe, turski državljanin K.P. koji je kako se navodi u zaključenom sporazumu „navodno neosuđivan“, osuđen na šest mjeseci kućnog zatvora. I njemu je, dogovorom sa tužiteljkom Jovićević, izrečena kazna ispod zakonskog minimuma.
Jednako blagonaklon odnos SDT je imalo i prema domaćim šefovima kriminalnih organizacija. Tako je specijalna tužiteljka Mira Samardžić u februaru 2021. godine sklopila sporazum sa Ljubomirom Đedovićem da, kao šef kriminalne organizacije, bude osuđen na kaznu od tri godine (zaprijećeno tri do 15 godina zatvora), dok je za krijumčarenje ljudi osuđen na šest mjeseci, iako je zaprijećena kazna od jedne do deset godina. Tako je na kraju osuđen na jedinstvenu kaznu od tri godine i dva mjeseca, uz novčanu kaznu.
Kazne blaže od zakonskog minumuma
Od pet objavljenih sporazuma o priznanju krivice u 2021. godini, SDT je u četiri slučaja sa okrivljenima dogovorilo kazne manje od minimalnih, dok je u jednom slučaju dogovorena kazna bila na granici zakonskog minimuma. Zakon tu mogućnost predviđa izuzetno, kada postoje „naročito olakšavajuće okolnosti“. Iako se radilo o krivičnim djelima koja nose najveću opasnost za društvenu zajednicu, tužilaštvo je po pravilu utvrđivalo 'naročito olakšavajuće okolnosti' i dogovaralo sa okrivljenima blage kazne, koje je potom Specijalno odjeljenje Višeg suda u Podgorici aminovalo.
Sličnu praksu Specijalno tužilaštvo imalo je i prethodnih godina. Nezvanično, iz SDT-a kažu da se prilikom određivanja visine kazne u sporazumima o priznanju krivice „ravnaju“ sa postojećom sudskom praksom u Crnoj Gori, odnosno, sa kaznama koje se izriču nakon suđenja.
Lidija Vukčević
U 2020. godini SDT je, uz kazne ispod zakonskog minimuma, dogovaralo i kazne kućnog zatvora. Tako je Đ.N. za članstvo u kriminalnoj organizaciji koja je krijumčarila veće količine marihuane iz Albanije u Njemačku sklopio sporazum po kojem je osuđen na šest mjeseci kućnog zatvora, a kaznu će izdržavati kod sestre u Tuzima.
U Specijalnom tužilaštvu pored glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića postupa i 12 specijalnih tužilaca, ali i jedan tužilac iz Vrhovnog državnog tužilaštva koji je upućen na rad u SDT. Međutim, iz dostupnih sporazuma vidi se da su se sa okrivljenima uglavnom dogovarali jedni te isti tužioci (Mira Samardžić, Sanja Jovićević, Stojanka Radović, Saša Čađenović i Lidija Vukčević), a sami sporazumi, bez uvida u zapisnike, ne otkrivaju mnogo detalja, pošto se u većini ne navodi čak ni da li je lice sa kojim se zaključuje sporazum neosuđivano ili ima kriminalni dosije.
Broj sporazuma raste iz godine u godinu
Iz godine u godinu povećava se broj zaključenih sporazuma o priznanju krivice pred Specijalnim državnim tužilaštvom. Za prvih šest mjeseci 2021. godine specijalni tužioci zaključili su 47 sporazuma o priznanju krivice, dok su u 2020. zaključili 81 sporazum. U 2019. godini zaključeno je 40, u 2018. godini 43, u 2017. godini 32 sporazuma, u 2016. godini 28, a u 2015. godini četiri sporazuma.
SDT u svojim godišnjim i polugodišnjim izvještajima obrazlaže zaključene sporazume (koliko ih je zaključeno sa fizičkim a koliko sa pravnim licima, za koja krivična djela, koliko iznose novčane kazne, koliko treba da se uplati na ime protivpravno stečene imovinske koristi, koliko je dogovoreno da se uplati u humanitarne svrhe, koliki su troškovi postupka koje okrivljeni mora da plati). Jedino se ne navodi koliko iznose „dogovorene“ zatvorske kazne.
Indikativno je da upravo u slučajevima za koje zakonom nije dozvoljeno sklapanje sporazuma o priznanju krivice, a to su terorizam i ratni zločini, Specijalno tužilaštvo ima ograničen učinak, na šta je ukazano i u posljednjem izvještaju Evropske komisije o napretku (u pogledu istraga za ratne zločine).
Evropski partneri ne gledaju sa naklonošću ni na sporazume o priznanju krivice, na način kako se primjenjuju u crnogorskoj praksi. U posljednjem izvještaju navodi se da je potrebno nametnuti efikasne sankcije protiv korupcije i „da se preduzmu konkretne mjere kako bi se sporazumi o priznanju krivice koristili samo u izuzetnim slučajevima, u cilju poboljšanja transparentnosti i kredibiliteta odgovora pravosuđa na korupciju, putem politike odvraćanja kriminalaca od izvršenja krivičnih djela i dosljednog sankcionisanja“.
Specijalni predmeti, specijalni tretman
Do sličnog zaključka došle su domaće i inostrane sudije koje su uradile Analizu kaznene politike za najteža krivična djela, koju je u oktobru 2021. godine objavio Vrhovni sud Crne Gore.
Analizirane su pravosnažne presude koje je Viši sud u Podgorici donio u 2017, 2018, i u prvoj polovini 2019. godine. Tako je za organizovani kriminal Viši sud donio 29 presuda protiv 61 okrivljenog, od kojih je 58,3 odsto riješeno na osnovu sporazuma o priznanju krivice, između okrivljenih i SDT-a. Analiza pokazuje da je u tom periodu za krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije, sporazumima „dogovarana“ i presuđivana kazna u rasponu od tri mjeseca do dvije godine.
„Generalno, zapaženo je da je sud u 90 odsto slučajeva izricao kazne ispod granice propisane zakonom, jer je utvrdio da postoje naročito olakšavajuće okolnosti i shodno tome ocijenio da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Samo u odnosu na šest okrivljenih lica, sud nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne“, navodi se u Analizi.
Primjena instituta ublažavanja kazne, uz utvrđivanje navedenih naročito olakšavajućih okolnosti, koje su najčešće izražene u presudama na osnovu sporazuma o priznanju krivice, dovela je, zaključuju sudije krivičari sa višedecenijskim iskustvom, „do pojave trenda blage kaznene politike za krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala, koju karakteriše izricanje kazni ispod propisanog zakonskog minimuma“.
Primjena sporazuma o priznanju krivice zastupljena je u većini slučajeva (58,36 odsto), zbog krivičnih djela iz oblasti organizovanog kriminala. „Analiza predmeta je ukazala na to da su svi predmeti (izuzev jednog) zbog krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije u sticaju sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga riješeni presudom na osnovu sporazuma o priznanju krivice.“
Zato upozoravaju da zakonska mogućnost primjene sporazuma o priznanju krivice za krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala može stvoriti privid kod učinilaca ovih krivičnih djela i utisak kod opšte javnosti da su to „lakši oblici kriminaliteta, zbog čega se može postaviti pitanje ostvarivanja generalne i specijalne prevencije organizovanog kriminala“.
Isti slučaj je i sa krivičnim djelima zloupotreba službenog položaja gdje je, u razmatranom periodu, sporazumima u tri slučaja ugovorena uslovna osuda.
Stojanka Radović
Budvanska grupa
U svim sporazumima o priznanju krivice koje su sklopili okrivljeni iz tzv. budvanske grupe Svetozara Marovića, zaključene su kazne ispod zakonskog minimuma. Petorica funkcionera/službenika koja su priznala zloupotrebu službenog položaja, za koje je zaprijećena kazna od dvije do dvanaest godina zatvora, nagodili su se da odleže od šest mjeseci do godinu i po dana zatvora. U svim slučajevima postupajuća tužiteljka je bila Lidija Vukčević, koja je u međuvremenu napredovala i izabrana za tužiteljku u Vrhovno državno tužilaštvo.
Organizator ove kriminalne grupe Svetozar Marović nagodio se da za produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja putem podstrekavanja „odleži“ dvije godine u zatvoru, što je minimalna zatvorska kazna za ovo krivično djelo, i da plati novčanu kaznu od 50 hiljada eura. Sporazum je sa njim sklopio glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić.
Identičnu kaznenu politiku SDT je imalo tokom 2015, 2016 i 2017. godine. U svim analiziranim sporazumima dogovorene su kazne zatvora ispod zakonskog minimuma. Primjera radi, za utaju poreza i doprinosa, za šta je zaprijećena kazna od jedne do osam godina, dogovorena je kazna od tri mjeseca, dok je u slučajevima trgovine narkoticima, za šta je zaprijećena kazna od dvije do deset godina, ugovarana kazna od sedam mjeseci do godine i po dana zatvora.
Sporazum za pet minuta
Od februara 2010. godine u Crnoj Gori počeo je da se primjenjuje institut sporazuma o priznanju krivice, svojstven anglosaksonskom pravu. Cilj je bio da se ubrza rješavanje predmeta, pošto je Crna Gora bila među zemljama sa najvećim brojem predstavki pred Evropskim sudom za ljudska prava zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
Prvobitno je sporazum mogao da se zaključi samo za krivična djela za koja je propisana kazna do deset godina zatvora. Izmjenama ZKP-a, koje su stupile na snagu u julu 2015. godine, u vrijeme kada je osnovano i Specijalno državno tužilaštvo, omogućeno je sklapanje sporazuma za sva krivična djela, bez obzira na visinu zaprijećene kazne, osim za krivična djela terorizma i ratnih zločina. Ideja je bila da se SDT omogući brže rješavanje predmeta iz njegove nadležnosti.
Od početka, pravni eksperti su ukazivali da Crna Gora nije adekvatno primjenjivala taj institut. Među njima je bila i tadašnja predsjednica i sutkinja Apelacionog suda Svetlana Vujanović, kasnije sutkinja Vrhovnog suda. Ona je, još u julu 2012, ukazala na brojne propuste prilikom razmatranja sporazuma koji su zaključili tužilac i okrivljeni.
Vujanović navodi slučaj u kojem se optuženom stavljalo na teret 29 krađa, obijanjem ili provaljivanjem kuća na području Podgorice. „ Zapisnik o priznanju je sadržao svega tri rečenice“, ističe: „Shodno podacima iz zapisnika o saslušanju okrivljenog, ročište na kom je državni tužilac zapisnički konstatovao priznanje okrivljenog (za 29 djela – prim. autora) trajalo je tačno pet minuta. Naime, ova procesna radnja započela je u 13,10 h. a završila se u 13,15 h. Ovakvo priznanje ne može biti osnov za prihvatanje sporazuma od strane suda, budući se iz njega ne može utvrditi da li je priznanje u skladu sa dokazima sadržanim u spisima, jer ne sadrži ni jedan konkretan podatak, u vezi ni jedne preduzete radnje koja je ušla u konstrukciju produženog krivičnog djela“.
Osim kritike na račun tužilaštva, Vujanović ukazuje i na grešku suda koji, kako kaže, osim potvrde od optuženog i branioca da je sporazum njihov i da od njega nijesu odustali, nije uzeo ma kakvu izjavu ili pokušao da razjasni 'navodno dato priznanje'.
„Ročište pred sudom je trajalo od 13h do 13,15 h, u kom intervalu je sud, kako se navodi u zapisniku, provodio i dokaze čitanjem iskaza oštećenih (ukupno 16), te pisane dokaze tipa zapisnika o uviđaju (kojih je svakako bilo 29). Ovaj primjer ukazuje da se sud prilično nezainteresovano odnosio prema zadatku koji je u primjeni ovog instituta krucijalan - da na ročištu procijeni da li je okrivljeni svjesno i dobrovoljno priznao krivično djelo i da li je priznanje u skladu sa dokazima, te da li je isključena mogućnost priznanja usljed zablude“, obrazložila je Vujanović.
Svetlana Vujanović zaključuje da u predmetima u kojima je postupak okončan presudom donijetom na osnovu usvojenog sporazuma o priznanju krivice, „većina sudija, državnih tužilaca, pa i predstavnici advokature, nijesu pokazali zavidan nivo razumijevanja suštine ovog instituta, niti kvalitetan nivo znanja u njegovoj primjeni“. Umjesto toga, državni tužioci i sudije držali su se objavljenih obrazaca što je, navodi, dovelo do tipskih zapisnika i odluka po sistemu 'copy paste'.
Danilo AJKOVIĆ
Ovaj tekst nastao je uz podršku Fonda otpornosti Globalne inicijative protiv transnacionalnog organizovanog kriminala. Mišljenja i stavovi izneseni u tekstu su isključiva odgovornost Društva profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG) i ne odražavaju nužno stavove Globalne inicijative.
