“Moj sin je korisnik psihoaktivnih supstanci. Bila sam prinuđena da ga prijavim za nasilje i molila sam sudiju da ga pošalje na liječenje.
Rekla je da u bolnici u Kotoru nema mjesta nego da ga povedem u Kakaricku goru. Međutim u Kakarickoj gori su mi rekli da se u toj ustanovi liječe samo dobrovoljno. Dobio je kaznu zatvora uz nalaz vještaka da se liječi u zatvoru. To je jedna obična izmišljotina jer su mu u zatvoru samo povremeno davali tablete za smirenje, a nikakvog liječenja za zavisnike tamo nema”, ispričala je jedna od žena koja je prijavila sina nasilnika.
Ova priča je zabilježana u anketi SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja. Njena priča nije usamljena.
Sestra jednog korisnika psihoaktivnih supstanci u gradu u unutrašnjosti nam je ispričala skoro pa identičnu priču. Prijavila je, kaže brata, koji je maltretirao majku i nju. Molila je sutkinju da ga pošalje na liječenje. Dobio je dva mjeseca zatvora, a u zatvoru je dobijao tablete za smirenje. Vratio se gori nego što je otišao.
Važno je istaci da ne postoje posebni programi za liječenje zavisnika u zatvoru. Oni se tretiraju kao bilo koji drugi pacijenti, što znači da u zatvoru dobijaju terapiju koju im je njihov ljekar propisao na slobodi.
Ambulatno liječenje od bolesti zavisnosti rijetko daje rezultate.
Jedna od žrtava SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja je ispričala da je njenom suprugu izdata mjera obaveznog ambulantnog liječenja od aklohola. “Nikada se nije javio u Dom zdravlja, niti ga je u vezi toga iko zvao iz suda, policije ili Doma zdravlja, a od tada je prošlo više od 8 mjeseci”.
Ima još takvih teških priča. “Mom suprugu je određeno ambulantno liječenje zbog zavisnosti od alkohola u trajanju od godinu. U sklopu toga on je dužan jednom mjesečno da ode kod ljekara kako bi dobio terapiju, što on i učini, ali tu terapiju nikada ne pije, već i dalje pije alkohol. Kada sam o tome obavijestila sudiju tokom postupka koji sam pokrenula zbog novog nasilja, rekla mi je da oni od ljekara imaju izvještaj da on „uredno dolazi na kontrole i tvrdi da pije terapiju“, ispričala je jedna od anketiranih žrtava.
S druge strane, postoje priče koje ukazuju na značaj mjera obaveznog liječenja u zdravstvenim ustanovama zatvorenog tipa, pa jedna od žena čiji je suprug bio na obaveznom liječenju izjavila "progledali smo, ne znam do kada će trajati ovaj mir, ali sada smo snažniji i donijeli smo neke odluke o kojima nisam mogla ni sanjati, a kamo ih ostvariti dok je moj partner bio pod dejstvom alkohola”.
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici propisuje zaštitne mjere kao vrstu prekršajnih sankcija. Jedna od njih je mjera obaveznog liječenja od zavisnosti.
U odnosu na ostale zaštitne mjere (udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje, zabrana približavanja, zabrana uznemiravanja i uhođenja) mjera obaveznog liječenja od zavisnosti u 2017. godini izricana je u 18,2 odsto slučajeva, u 2018. 15,7 odsto, dok je u 2019. godini taj procenat iznosio 12,1, pokazuju podaci SOS telefona za žene žrtve nasilja.
Iz te organizacije navode da je razlog za pojavu takvog trenda nedostatak kapaciteta zdravstvenih ustanova, konkretno psihijatrijske bolnice u Kotoru, pa se kao alternativa tome pribjegava izricanju mjera ambulantnog liječenja.
Na realizaciju tih zaštitnih mjera dugo se čeka što ih potpuno obesmisljava, ostavljajući mogućnost nasilniku da se i dalje nasilnički ponaša unutar svoje porodice. Navode i da se psihosocijalni tretmani za počinioce nasilja izriču veoma rijetko jer u zdravstvenom sistemu nijesu obezbijeđeni adekvatni uslovi za njihovo sprovođenje.
Zvanični podaci sudova pokazuju da se mjere obaveznog liječenja izriču tek ponekad. Tako je u Osnovnom sudu u Podgorici za posljednje tri godine, tek u sedam slučajeva izrečena mjera obaveznog liječenja od zavisnosti. U četiri slučaja izrečeno je obavezno liječenje od zavisnosti u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija, a jednom u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Kotoru. U dva predmeta dosuđeno je obavezno liječenje od zavisnosti koje će se izvršavati u Domu zdravlja Golubovci.
Prema podacima Suda za prekršaje u Podgorici, tokom posljednje tri godine, u 32 predmeta izrečena je mjera obaveznog liječenja od zavisnosti, dok je Sud za prekršaje u Bijelom Polju za isti period, u dva slučaja izrekao mjeru obaveznog bolničkog liječenja, a u osam slučajeva liječenje alkoholičara na slobodi.
U Sudu za prekršaje u Budvi, tokom posljednje tri godine izrečene su ukupno četiri mjere obaveznog bolničkog liječenja i u 11 slučajeva liječenje narkomana i alkoholičara.
No, i kad se mjere izreknu – ili nema mjesta da se liječe u bolnici ili nasilnici mjere ne poštuju. Niti postoje mehanizmi da se na to natjeraju.
Iz Ministarstva zdravlja su pojasnili da u bolnici u Kotoru ima samo 20 ležaja na Odjeljenju bolesti zavisnosti. “Postoji lista čekanja za hospitalizaciju na kojoj bude i do 30 pacijenata“, saopšteno je iz ministarstva zdravlja.
Pored bolnice u Kotoru, počinioci nasilja se upućuju i u Domove zdravlja - Centrima za mentalno zdravlje i KCCG – Ambulanti za psihijatriju. Iz Ministarstva zdravlja su nam kazali da je u posljednje tri godine kroz tretman obaveznog liječenja od zavisnosti, a po odluci suda, u Specijalnoj bolnici u Dobroti liječeno 14 pacijenata, dok je Domu zdravlja Podgorica i Centru za mentlano zdravlje (CMZ), za isti period, od strane Osnovnog suda i Suda za prekršaje upućeno na liječenje ukupno 55 osoba, od čega je 20 bilo počinilaca nasilja.
„Od upućenih lica, jedan broj se nije javljao na liječenje, jedan broj je završio dosuđenu mjeru, a ostalima je mjera liječenja još u toku. Koliko dugo će trajati mjera liječenja određuje ordinirajući psihijatar u zavisnosti od procjene pacijentovog stanja, a takođe Sud rješenjem o sprovođenju mjere određuje maksimalno trajanje ovih mjera. Ukoliko se upućeno lice ne podvrgne liječenju, samovoljno napusti liječenje ili u toku liječenja postane opasno po sebe i okolinu, CMZ odmah o tome obavještava sud. Redovni izvještaji CMZ o stanju pacijenta tokom liječenja se Sudu šalju na šest mjeseci, a obavezno se obavještava Sud i o završetku liječenja“, saošteno je iz ministarstva zdravlja.
Iz podgoričkog Suda za prekršaje, međutim, objašnjavaju da, kada je u pitanju izvršavanje mjera izrečenih na slobodi, odnosno kada je osuđeni dužan da se javlja određenoj zdravstvenoj ustanovi, sud nema mehanizme da nasilnika natjera da se javi na liječenje. Dakle, “sud osuđenog upućuje u određenu zdravstvenu ustanovu na liječenje, ali ako se isti ne javi ili liječenje samovoljno napusti ovaj sud nema drugi način da izvrši izrečenu zaštitnu mjeru, osim da osuđenog opet poziva i upućuje na izvršenje iste”, kažu u Sudu. Međutim, u slučajevima ponovnog nasilja, tj.postupka sudija obavještava vještake da nije bilo moguće izvršiti ambulantnu mjeru liječenja I preporučuje mjeru lječenja u ustanovi zatvorenog tipa.
Psihosocijalni tretman se izriče još rjeđe
Tokom posljednje tri godine, sudovi za prekršaje Podgorice, Budve i Bijelog Polja, te podgorički Osnovni sud, mjeru obaveznog psihosocijalnog tertmana izrekli su samo u 19 slučajeva.
Psihološkinja Nataša Vuković, zaposlena u Centru za mentalno zdravlje Doma zdravlja Bijelo Polje smatra da sudovi ne izriču ovu mjeru zato što ne poznaju dovoljno njenu suštinu i efekat koji iz nje proizilazi. “Ovdje bih posebno izdvojila kao primjer neshvatanja značaja ove mjere činjenicu da, bez obzira što je i Zakonom, a i Protokolom o postupanju, prevenciji i zaštiti nasilja nad ženama i nasilja u porodici predviđen psihosocijalni tretman “prestupnika seksualnih delikata nad djecom” nismo dobili ni jednu naredbu suda za sprovođenje istog, iako smo u saznanju da je takvih djela bilo. Osim toga, smatram da još uvijek nisu jasno definisane nadležnosti i obaveze nadležnih institucija, protokoli o postupanju nisu u potpunosti usklađeni sa odredbama zakona, tako da se često i sami zaposleni u institucijama, pored znanja koje imaju, želje da pomognu žrtvi i ispoštuju zakon, nalaze u situaciji da nisu u mogućnosti da na pravi način odgovore”, kaže Vuković.
Ona je kategorična da nama u Crnoj Gori ne nedostaju zakoni, već poštovanje zakona. “Nedostaje nam stvarna i iskrena želja da se suočimo sa problemom i suštinski krenemo u njegovo rješavanje. Nedostaju nam stručne, edukovane i odgovorne osobe u institucijama koje znaju i hoće da na adekvatan način odgovore na narastajuću pojavu nasilja nad ženama i nasilja u porodici. U krajnjem, a u osnovi svega, nedostaje nam svijest i jasan stav da je nasilje u bilo kom obliku neprihvatljivo, da to nije samo lični i porodični, već društveni, ekonomski i politički problem i da moramo svi, i pojedinci i društvo u cjelini, imati nultu toleranciju na nasilje. ”
U suprotnom, opet ćemo biti zatečeni, kada neko ponovo “plati životom”.
Irena Rašović
Tekst je podržan u okviru podrške malim grantovima kroz program " Zdravlje ima rod", koji sprovode SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica i O.C. Bona fide, uz finansijsku podršku Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori i Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija. Sadržaj je isključiva odgovornost DPNCG i ne odražava stavove donatora"
