Piše: Irena Rašović
Takav je običaj, kaže nam Romkinja, koju su roditelji udali kada je imala 13 godina. Iako su od tada prošle četiri decenije, živo se sjeća detalja.
“Teško mi je kad se sjetim što sam sve prošla. Bila sam dijete, ništa nisam znala. Prije nego sam se udala za njega nijesmo imali nikakav kontakt, iako sam ga znala jer je živio u komšiluku. Jedne noći, došli su moj budući đever, svekrva i njegov ujak da me prose. I donijeli su pare. To je običaj. Za svadbu, za nevjestu, ne znam…”, prisjeća se naša sagovornica. “Nazdravili su i koliko su moji tražili, oni su dali. Ja nisam željela da se udam, bila sam mala, ali kad je tata rekao, ja tu riječ nisam htjela da pogazim… Svašta sam trpjela, i batine i maltretiranje, svašta, ali nisam imala kud nazad”.
Prema procjenama romskih nevladinih organizaca, prije punoljetstva u brak stupe dvije od tri, ili čak tri od četiri Romkinje. Ne zna se koliko je ugovorenih brakova. Ali se zna “cijena” nevjeste. Uglavnom od 200 do 4.000 eura, u nekim slučajevima i više. Ako kojim slučajem djevojčica napusti bračnu zajednicu, porodica mora da vrati novac. Nevinost je na posebnoj cijeni. U slučaju takve pogodbe, ako se pokaže da je mlada ranije imala seksualne odnose, mora se vratiti dupli iznos ugovorene svote.
“Niko sa sigurnošću ne može da tvrdi koliki je broj ugovorenih brakova bio do sada u našoj zemlji ali je, prema svim saznanjima, definitivno veliki”, kaže Fana Delija, izvršna koordinatorka Centra za romske inicijative koji se godinama bavi tim problemom.
Iz Centra su, u posljednjih pet godina, uspjeli da zaustave 85 slučajeva ugovorenih dječjih brakova. Samo u prethodnoj godini postupali su u sedam takvih slučajeva. Kao jedan od specifičnih primjera Delija navodi ugovaranje braka između djevojčice i dječaka od šest i sedam godina. Slučaj je prijavljen nadležnim organima. Regionalnu javnost uzburkao je i slučaj prisilne udaje jedanaestogodišnje djevojčice za mladoženju sa Kosova.
Fana Delija, foto: PR Centar
“Radi se o jednom veoma specifičnom slučaju za koji sam saznala kada mi se obratila majka djevojčice. Ona je u nekom periodu bezuspješno pokušavala da dođe do kćerke koju joj je, pozivajući se na tradiciju, oduzeo suprug kada su se razveli i odveo na Kosovo. Kako nije imala informacije o ćerki, ali ni pomoć institucija, nije znala šta se događa sa njom sve dok od jednog prijatelja nije dobila informaciju da joj je kćerka udata sa 11 godina i da je iz kuće „izašla dobra“ – odnosno nevina. Majku je ta informacija potresla i obratila mi se za pomoć”, kaže Delija.
U ovom slučaju imali su pomoć institucija. Poslije tri mjeseca uspjeli su da nađu djevojčicu i vrate je u Crnu Goru, a slučaj je procesuiran kao trgovina ljudima.
I Nataša Međedović Pištalo, izvršna koordinatorka SOS telefona Nikšić, ukazuje da ugovoreni brakovi nijesu incidentna već raširena pojava, često povezana sa nasiljem u porodici. “U praksi najčešće imamo situacije u kojima su se žene inicijalno obratile za pomoć zbog nasilja u porodici. U daljim razgovorima, tokom procesa osnaživanja, dobije se informacija i da su žrtve ugovorenog braka. Naime, odrastaju u izrazito patrijarhalnim i zatvorenim zajednicama gdje im se šalje poruka da nemaju pravo na sopstveni izbor i odluke jer je ‘ugovoreni brak dio tradicije i običaja’“, kaže ona.
Nacionalnoj SOS liniji za žrtve nasilja u porodici, od početka godine za pomoć su se obratile dvije žene koje su navele da su žrtve ugovorenog braka. “Obje žrtve su boravile u našem SOS skloništu za žene i djecu sa iskustvom nasilja. U jednom slučaju žrtva je odlučila da policiji prijavi nasilje kojem je izložena i slučaj je procesuiran kao krivično djelo trgovina ljudima. U drugom slučaju žrtva nije željela da prijavi nasilje. Važno je istaći da u slučaju gdje je žrtva odlučila da prijavi nasilje, nasilnik nije bio član porodice. U drugom slučaju su nasilnici bili članovi najuže porodice: otac i stric”, ističe Međedović Pištalo.
Nataša Međedović Pištalo, foto: PR Centar
Ugovoreni brakovi su, inače, samo jedan od oblika trgovine ljudima. Potrebno je međutim da se ispuni nekoliko uslova da bi ih nadležni prepoznali kao krivično djelo za koje je propisana kazna do deset godina zatvora.
Zakonodavac je propisao (član 444 Krivičnog zakonika) da “ko silom ili prijetnjom, dovođenjem u zabludu ili održavanjem u zabludi, zloupotrebom ovlašćenja, povjerenja, odnosa zavisnosti, teških prilika, zadržavanjem, oduzimanjem ili uništenjem ličnih isprava, falsifikovanjem ličnih isprava, pribavljanjem ili izradom falsifikovanih isprava ili davanjem ili primanjem novca ili druge koristi, radi dobijanja saglasnosti od lica koje ima kontrolu nad drugim licem: vrbuje, prevozi, prebacuje, predaje, prodaje, kupuje, posreduje u prodaji, sakriva ili drži drugo lice, a u cilju eksploatacije njegovog rada, prinudnog rada, dovođenja u položaj sluge, ropstva ili ropstvu sličan odnos, vršenja kriminalne djelatnosti, prostitucije ili druge vrste seksualne eksploatacije, prosjačenja, upotrebe u pornografske svrhe, sklapanja nedozvoljenog braka, radi oduzimanja dijela tijela za presađivanje ili radi korišćenja u oružanim sukobima, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina”.
Prema podacima MUP-a, Tim za formalnu identifikaciju sproveo je, od početka godine, postupak identifikacije u odnosu na 54 osobe koje su bile u riziku da postanu žrtve trgovine ljudima i dodijelio status žrtve za ukupno 50 lica. Među njima je identifikovano i 10 maloljetnih lica, od čega su četiri bile žrtve sklapanja nedozvoljenog braka.
Tokom 2020. godine, Višem sudu u Podgorici dostavljene su tri optužnice protiv tri lica zbog krivičnog djela trgovina ljudima u cilju sklapanja nedozvoljenog braka. “U dva predmeta optužnica je potvrđena i postupak je u fazi suđenja, dok je u jednom predmetu postupak u fazi kontrole opravdanosti i zakonitosti optužnice”, navodi se u zvaničnim podacima. Iz Višeg suda nam je odgovoreno da u prethodne četiri godine, od 2015. do 2019, nije bilo optužnica koje su se odnosile na trgovinu ljudima u cilju nedozvoljenog sklapanja braka.
Trgovina ljudima je dosta teško dokazivo krivično djelo, odavno upozoravaju stručnjaci. “Iako u trenutku stupanja u brak djevojčice obično imaju od 12 do 15, a dječaci od 16 do 18 godina, najveći broj takvih brakova nije moguće procesuirati jer o njima ne postoji saznanje, niti je moguće pribaviti dokaze”, ukazuje Fana Delija.
Ona dodaje da u romskoj zajednici sada prikrivaju udaju ili vjeridbu djevojčice pod različitim izgovorima ili se okupljaju u krugu porodice kako se vijest ne bi proširila i došla do njihovih kordinatorki na terenu. “Često nagovaraju djevojčice da one same pobjegnu ili da kažu da su same željele da se udaju”, objašnjava Delija. Poseban problem je, kaže, što često važi običajno pravo pa se djevojčice, čak iako imaju preko 16 godina, ne vjenčavaju.
Porodični zakonik Crne Gore dozvoljava brak sa navršenih18 godina, ali uz saglasnost roditelja, na osnovu odluke suda i sa navršenih 16 godina.
Zato se, kako objašnjavaju pravni stručnjaci, pribjegava kivičnom kažnjavanju odrasle osobe koja živi sa maloljetnikom ili roditelja koji za to znaju ili ga podstiču na takvu vanbračnu zajednicu. Kazna je od tri mjeseca do tri godine zatvora. Međutim, krivično gonjenje neće se preduzeti ako se brak zaključi tokom vanbračne zajednice s maloljetnikom između 14 i 18 godina ili će gonjenje biti obustavljeno ako je već preduzeto.
Krivični zakonik obezbjeđuje zaštitu od prisilnog braka, navodeći da je za svakoga ko koristi silu ili prijetnju da primora drugu osobu da zaključi brak predviđena zatvorska kazna u trajanju od šest mjeseci do pet godina. “Primjećujemo da raste broj dječjih brakova od 16 -18 godina jer se tada koristi uslovna mogućnost za zasnivanje braka. Nadamo se da će društvo i u tom smislu reagovati i zabraniti takve vrste brakova, odnosno ne prihvatati „saglasnost“ roditelja i djevojčice za spremnost za ulazak u brak”, ističe Delija.
No, nije samo to problem. Zabrinjava, kaže izvršna koordinatorka SOS telefona Nikšić Nataša Međedović Pištalo, to što se često dešava da, kad se prijavi institucijama da je djevojčica žrtva ugovorenog braka, ona bude vraćena u porodicu. Iako su upravo članovi porodice bili osumnjičeni.
Tako ulazimo u začarani kruga pakla za djevojčice. NVO zato ukazuju da „namjeravano izvršenje krivičnog djela takođe treba krivično goniti pošto je postojala namjera da se ta radnja izvrši”. Ovo je posebno važno za sprečavanje slučajeva dječjeg braka, jer ne postoji ništa što porodice odvraća da ponovo organizuju sklapanje braka svoje maloljetne djece nakon neuspjelog pokušaja. Osim toga, značajano bi bilo da se kriminalizuje maloljetnički ugovoreni brak.
Organizacije i aktivisti koji se bore protiv ugovorenih brakova kažu da institucije posljednjih godinama pokušavaju da stanu na put prodaji djevojčica radi braka. Pa ipak, sve je to još malo i nedovoljno. Posebno imajući u vidi koliko ih (ne)zavši na sudu.
“Mislim da institucije rade mnogo efikasnije nego u prethodnom periodu. Sistem je unaprijeđen formiranjem timova koje čine predstavnici tužilaštva, policije i drugih institucija i mi tek očekujemo kvalitetne rezultate po ovom pitanju”, ističe Delija. “Ne smijemo kao društvo dozvoliti da se djevojčice porađaju sa 14 ili 15 godina i postaju majke a da pri tom ne postoji efikasan odgovor društva. Dakle, ne smije se događati da takvi slučajevi ostanu nekažnjeni. Društvo mora imati odgovor na sve modele koji se pojavljuju od strane romske i egipćanske zajednice kako bi se dječji brak zasnovao. Ovakva pojava mora biti tretirana na način kojim se odmah i bez oklijevanja zaustavlja takva životna zajednica i pruža žrtvi sva neophodna pomoć i zaštita”.
*Ovaj tekst nastao je uz podršku Fonda otpornosti Globalne inicijative protiv transnacionalnog organizovanog kriminala. Mišljenja i stavovi izneseni u tekstu su isključiva odgovornost Društva profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG) i ne odražavaju nužno stavove Globalne inicijative. 
